Voljela bih da nas muzičke škole ne doživljavaju kao konkurenciju. Uvijek iznova naglašavam da je El Sistema u prvom redu socijalni projekt koji se služi glazbom. Mi nećemo nikada raditi iste stvari kao glazbene škole, mi ne želimo stvarati samo dobre glazbenike, već u prvom redu dobre ljude

O d 2011. godine u Hrvatskoj se tiho, ali uporno radi na razvoju jednog od najsnažnijih društveno-glazbenih projekata, koji su se u svijetu pojavili zadnjih desetljeća. Riječ je o danas već svjetski poznatom sistemu odgoja i obrazovanja mladih ljudi na važnoj tekovini zapadnoeuropske glazbene tradicije, orkestralnom muziciranju, nazvanom El Sisteme.

Projekt je inauguriran prije četrdesetak godina u Venezueli, a njegov idejni začetnik – Jose Antonio Abreu – sa svojim je humanističkom filozofijom i strategijom borbenog otpora ostvario jednu od najjačih brana pred rastućim korporatističkim terorom globalnog totalitarizma, koji je posvojio i sustav obrazovanja, a u kojem pojedinac, kao i u svakom drugom totalitarizmu, ne predstavlja više nikakvu vrijednost po sebi.

Projekt se u Hrvatskoj razvija zahvaljujući angažiranosti Carmen Hiti , profesorice klavira, glazbene producentice i magistrice poslovnog menadžmenta (naslov je stekla na University of Worcester u Velikoj Britaniji 2005. godine). Prvo pitanje bilo je vezano upravo za projekt El Sisteme u Hrvatskoj. Kako je došlo do njegove realizacije?

– Ja sam naravno znala za postojanje El Sisteme, no to je za mene bila samo priča, informacija bez vlastitog iskustva, dok u Londonu nisam prvi put čula orkestar »Simon Bolivar«. Ostala sam doslovno paralizirana, ponajprije kvalitetom svirke, a zatim silnom energijom i ljubavi koja je zračila iz tih mladih ljudi.

Moralno i duhovno propadanje

U profesionalnim orkestrima se rijetko može vidjeti takvo zadovoljstvo i sreća na licima onih koji sviraju. Preko interneta sam pronašla podatke o njima i shvatila da sam se našla na tragu vlastitih želja i ambicija. Prije toga sam imala ideju pridružiti se argentinskom pijanistu i dirigentu Danielu Barenboimu u njegovom projektu West Eastern Divan, ali to mi se nekako činilo predaleko od nas…

Sve u svemu, jednoga ljeta dok sam razmišljala što ću i kako ću s tom idejom, postalo mi je jasno da je moram ostvariti upravo u Hrvatskoj. Bila je to kao neka poruka koje sam odjednom postala svjesna. To je bilo prije nekoliko godina, kada kod nas u Hrvatskoj još nije vladalo takvo strašno siromaštvo na svim razinama,

Ono što mene kao roditelja i građanku ove zemlje brine jest upravo to moralno i duhovno propadanje, koje prevladava u našem društvu, a posebno se manifestira kod mladih generacija. One rastu bez ideala, nisu odgojene ni na kakvim principima solidarnosti, ne znaju se ponašati, jer ih nitko u tom pravcu nije odgajao.

Naše je školstvo u cjelini izgubilo odgojnu funkciju, osim toga sve što se u našem društvu događa daje izrazito negativnu poruku mladoj generaciji: u redu je da lažeš, da kradeš, da varaš, ako si »umrežen«, nećeš imati nikakvih posljedica. To je društveni okvir vrlo sličan onome u kojem je Venezuela bila prije četrdesetak godina, kada je Abreu pokrenuo projekt El Sistema.

Može se zapravo reći da je El Sistema jedan socijalni projekt?
– Da, i to moramo stalnom naglašavati, jer često čujem primjedbu »Pa što će nam još jedan glazbeni projekt uz sve ove koje već imamo…«. El Sistema nije glazbeni projekt, odnosno nije samo glazbeni projekt. Naravno, imamo mi i početnike, malu djecu koja kod nas kreću s nastavom nekog instrumenta, ali trenutno u Zagrebu radimo s djecom koja već znaju svirati. Važno je stvoriti veselje kreacije, veselje zajedničkog muziciranja, i oni se trude, oni to zaista žele…

SO-DO i El Sistema

U školskim ansamblima djecu u pravilu treba moliti da dođu i sviraju, međutim u našim orkestrima djeca naprosto uživaju. Bila sam svjedok nekih dirljivih trenutaka, sjećam se malih puhača, koji nisu prestajali s vježbanjem, iako su im usnice krvarile koliko su vježbali – toliko ta djeca »grizu«…
To su mladi ljudi, od dječjeg uzrasta pa sve do studenata, dakle između deset i dvadeset godina, jedno zapravo vrlo šareno društvo, ne samo po dobi, nego i po sposobnostima i po godinama učenja. Fascinira činjenica da je takve ogromne razlike u zajedničkom radu moguće spojiti u jednu homogenu cjelinu.

Tko su zapravo osnivači hrvatskog projekta El Sistema?
– Da bismo osnovali udrugu, trebala su najmanje tri osnivača – bili su to Ricardo Luque, zagrebački Venezuelanac (i sam proizašao iz projekta El Sistema), inače član Zagrebačke filharmonije i osnivač poznatog sastava Cubismo, zatim Davor Merkaš iz Muzičkog informativnog centra u Zagrebu, još jedna kolegica sa HRT-a i ja. Onda sam ja to sve administrativno provela, pa smo se registrirali kao udruga građana pod imenom SO-DO.

Jedina svrha postojanja udruge SO-DO je provedba projekta El Sistema u Hrvatskoj. Time smo postigli određenu neovisnost u odnosu na postojeće hrvatske institucije koje uglavnom ne funkcioniraju, zbog inertnosti, nekompetentnosti, teško je reći… Institucije suviše važnosti polažu na formalno i nebitno, a manje im je važan sadržaj. U takvom sustavu je svako kreativno i učinkovito djelovanje jako otežano. Mi to dakako, želimo izbjeći.

El Sistema, koja je kao sustav edukacije i socijalizacije mladih nastala u Venezueli prije četrdesetak godina, pravi je primjer kako jedan čovjek, a to je karizmatični Jose Antonio Abreu, sposoban, kreativan i s jasnom vizijom, može u pozitivnom smislu utjecati na društvo u kojem živi. Kako ga može mijenjati i koliko dobra iz toga može proizaći. Jer Venezuela je sedamdesetih godina bila u socijalnom pogledu sasvim na dnu – siromaštvo, droga, kriminal… Upravo u takvoj jednoj sredini Abreu je napravio čudo.
– Abreu je krenuo s vrlo konkretnom idejom vezanom za poboljšanje statusa glazbenika u Venezueli, koja je u to vrijeme imala samo dva orkestra, a i u njima su uglavnom svirali stranci. Mladi glazbenici su nakon završenog školovanja bili primorani napuštati zemlju, za njih u Venezueli nije bilo posla… Abreu je formirao orkestar upravo za te mlade ljude. Dobio je donaciju od pedeset pultova, a kad je objavio prvu probu, došlo je na nju samo jedanaest glazbenika. Malo kasnije bilo ih je dvadesetak i tako dalje, sve dok se glas o orkestru nije proširio.

Socijalni projekt

Ista priča se sada ponovila kod nas. Na prvu probu u Zagrebu došlo je 11 ljudi, a onda se orkestar počeo puniti, pa sad možemo jedino konstatirati da je pokazani interes iznad svakog očekivanja. No da se vratim na početke u Venezueli – Abreu je želio odmah pokazati rezultat kako bi mogao od mjerodavnih tražiti financijsku potporu, jer ona se dobiva na temelju pokazane izvrsnosti.

Što se tiče El Sisteme u Venezueli, najfascinantnije je popratno iskustvo – naravno svagdje u svijetu najviše se cijene njihovi fenomenalni glazbenici i orkestri. Upravo smo u Zagrebu imali prilike čuti Orkestar mladih iz Caracasa, koji je publiku u »Lisinskom« doslovce digao na noge. Ali nije to jedini rezultat.

Istina, tih nekoliko tisuća vrhunskih glazbenika, koji su za tridesetak godina izašli iz El Sisteme itekako je relevantno. No važnost Abreuova projekta je u činjenici da je tisuće i tisuće djece, mladih, koji i nisu nastavili profesionalno se baviti glazbom, dobilo kroz rad u orkestru jedan drugačiji pogled na svijet, svakako mnogo pozitivniji od onog koji im je davala njihova sredina. Ma kako to banalno danas zvučalo – glazba ih je oplemenila, socijalizirala, dala im je kroz rezultate koje su postizali osjećaj samopoštovanja, a time i poštovanja prema kolegama iz orkestra… To razvijanje komunikacije unutar jedne male zajednice (što orkestar zapravo jest), koja funkcionira na pravednosti i razvijanju umjetničkih kriterija, usadilo im je i određena etička načela, osjećaj odgovornosti prema sebi i prema drugima. Maknulo ih je s ulice.

Njihov slogan »Tocar y luchar« (svirati i boriti se) trajna je poruka i zapravo sažetak jedne zdrave životne filozofije. Abreu, koji je glazbenik, ali i političar, ekonomist, a prije svega humanist, shvatio je odmah socijalnu stranu svoje glazbene angažiranosti i povezao se ponajprije s institucijama koje se bave socijalnom problematikom. Tako je to zapravo postao socijalni projekt za onu najsiromašniju djecu iz slamova, kojoj nije bilo dostupno ni najosnovnije obrazovanje, a da se o ambijentu u kojem su živjela niti ne govori.

Situacija je za Abreua tada bila povoljna, jer je projekt dobio financijsku potporu na najvišoj državnoj razini, i to traje do danas kroz osam različitih državnih administracija, koje su se za to vrijeme promijenile u Venezueli. Najveći donator bio je predsjednik Chavez, a sada to nastavlja njegov nasljednik Maduro. Glazbena fondacija »Simon Bolivar« izravno je pod ovlašću predsjednika države, dakle iznad ovlasti svakog ministarstva. El Sistema je u Venezueli u velikoj ekspanziji i ima jako pozitivne rezultate na obrazovnoj i društvenoj razini. Ideja je da se narednih godina broj uključene djece popne do milijun polaznika.

Vi ste na isti način započeli graditi mrežu El Sisteme u Hrvatskoj. Kakva iskustva imate s našim institucijama?
– Nismo, nažalost, uspjeli doprijeti do nama najvažnijih ministarstva – Ministarstva socijalne politike i mladih, Ministarstva regionalnog razvoja i Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta. Predsjednik Josipović nam je dao pokroviteljstvo (koje ne uključuje i financijsku podršku) i dobar prijedlog da sa El Sistemom pokušamo u Vukovaru, što bi sigurno pomogli boljoj integraciji, jer bi u tim orkestrima mladih zajedno svirali »politički nespojivi subjekti«.

El Sistema u Europi

Dakle nešto slično glazbenom projektu Daniela Barenboima i Edwarda Saida koji su 1999. godine s mladim arapskim i izraelskim muzičarima osnovali West Eastern Divan Orchestra…
– Tako nešto otprilike, međutim iako nisam naišla na otvoreni otpor, nisam postigla niti neki rezultat. Primio nas je doduše i gradonačelnik Vukovara, obećavši svaku podršku osim financijske. Otišla sam na razgovor i s ravnateljicom glazbene škole, međutim svi moji pokušaju da pokrenem stvari s mrtve točke ostali su bez odjeka. Onda sam pokušala u Lekeniku, ali tamo, za sada, imamo problema s nedostatkom instrumenata.

To je možda jedan od najvećih problema. Jeste li našli rješenje?
– Ima više mogućnosti. Kao prvo, tu su donacije. Mnogi imaju kod kuće instrumente na kojima više nitko ne svira, pa kada shvate da bi time pomogli projekt, rado nam ih daruju. Postoji i mogućnost unajmljivanja instrumenata na kojoj trenutno radimo. Suočavamo se s cijelim nizom problema, za čije rješenje bismo trebali više novaca. A njih, naravno nemamo! Zato smo sada koncentrirani na djecu koja već sviraju i imaju instrumente, pa ćemo tek kasnije pokušati uključiti i one najmlađe.

Nedavno je formirana El Sistema na europskoj razini, zapravo udruženje organizacija koje provode taj program u mnogim europskim zemljama. U okviru dana u »Lisinskom« održana je i konferencija »Sistem Europe«, koja je nažalost u hrvatskim medijima prošlo sasvim nezapaženo, ali je za naš rad u Hrvatskoj bila jako važna. Povezivanje s našim europskim prijateljima istomišljenicima i entuzijastima, koji se zalažu za ideju masovne edukacija mladih putem europske glazbene tradicije zajedničkog muziciranja i orkestralne radne discipline, predstavlja za nas veliku podršku.

Najvažnije od svega je vježbanje i sviranje u grupi. Na tome inzistiramo. Nema individualne poduke – tamo gdje se dolazi na probe, vježba se, uči i svira. To je princip. I to je jako poticajno. U Venezueli baš nisu skloni statistikama, ali se ipak zna da je za ovih četrdesetak godina kroz sustav prošlo oko dva milijuna djeca, i da je većina onih koji nisu nastavili profesionalno baviti se glazbom, završila neki drugi fakultet.

Važna je nada

Rad u orkestru proširio im je horizont, učinio ih znatiželjnima, i svjesnima da ih samo rad i znanje mogu odmaknuti od realiteta njihove svakodnevice. Usprkos tome što im je taj isti realitet »emitirao« sasvim drugačiju poruku: da nema ideala, da ne postoji odgovornost, da se do novca najlakše dolazi neradom i kriminalom, dakle poruku otprilike sličnu onoj koja se mladim ljudima danas u Hrvatskoj servira kao princip društva u kojem žive i u kojem za njih zapravo nema mjesta.

El Sistema ne daje samo impuls za drugačije sagledavanje društva, nego daje i nadu. Rezultat ostvaren vlastitim radom i zalaganjem razvija kod mladih ljudi osjećaj da se sve može kad se hoće.

Mi se trenutno u Hrvatskoj usmjeravamo na europske fondove, no oni uglavnom potiču prekograničnu suradnju. Meni je važno kako dalje razvijati sustav u Hrvatskoj. Upravo smo prošli u drugi krug na IPA natječaju EU komisije »Poticanje inovativnih oblika filantropije za potporu održivosti organizacija civilnog društva«, na koji smo prijavili projekt razvoja El Sisteme u Istri. Radi se o znatnoj financijskoj potpori, koja bi nam jako dobro došla, jer bih voljela da barem možemo isplatiti ljude koji rade s djecom. Oni to, doduše, rade s velikim entuzijazmom, ali ipak nije zamišljeno da stalno volontiraju. Do sada sam sama ulagala sredstva, koja je najvećim dijelom osiguravao moj pokojni suprug.

Vaš suprug dirigent Frank Shipway bio je veliki pobornik El Sisteme…
– Da, i pomagao je moj angažman u Hrvatskoj po tom pitanju. Ja sam ga upoznala s nekoliko mladih hrvatskih dirigenata i on je htio raditi s njima, bio je spreman da im prenese svoje veliko iskustvo i znanje, ono što ih Akademija ovdje nije mogla naučiti, a što je on naučio od svojih velikih mentora, Karajana i ostalih… On je zaista znao raditi s orkestrom i postići ono što želi, posebice u pogledu tonske kvalitete. Za to je potrebno i dugogodišnje iskustvo koje je stekao radeći s velikim orkestrima.

Njegov doprinos uspostavljanju El Sisteme u Hrvatskoj mogao je biti ogroman, jer uskoro ćemo trebati veći broj dirigenata za orkestre koje smo osnovali ili su upravo u tijeku osnivanja.

Zagrebački orkestar

Treba uzeti u obzir problem cijelog našeg visoko-glazbenog školstva blokiranog jednim neracionalnim administrativnim sustavom, u kojem talent, znanje i stvarne kvalifikacije uopće nisu relevantni. Takav sustav, osim svega, ubija kod mladih ljudi volju za radom i za bavljenje glazbom, a tako djeluju i gotovo sve naše glazbene institucije…
– Dok sam radila u Zagrebačkoj filharmoniji, prisustvovala sam audicijama, slušala te mlade ljude, izvrsne glazbenike, koji su dolazili u jedan orkestar većim dijelom nezadovoljnih, frustriranih pojedinaca, koji s njima ne mogu ili ne žele uspostaviti nikakvo zajedništvo… i tu se stvari prelamaju, energije gube, nema prave stimulacije, ni volje, ni osobitog zadovoljstva u zajedničkom poslu.

Prilično je jasno da ga ne može ni biti – sve naše institucije, uključivši i glazbene, pod paskom su političkih struktura koje im određuju financijski okvir poslovanja i ta je politički zaštićena i preglomazna administracija prepuna nekompetentnih činovnika koji misle da mogu raditi što god im padne na pamet i u krajnjoj konsekvenci egzistencijalno ucjenjivati bolje od sebe. Cijela naša kultura propada na nezdravom tlu političkog voluntarizma i mediokritetstva kao uspostavljenog standarda.
To je i jedan oblik zlostavljanja koji ima svoje teške posljedice: ljudi postaju nezadovoljni, zli, bešćutni i tu lošu energiju onda šire dalje – mlad čovjek, koji je još sačuvao neke ideale, u takvom okruženju ima dvije mogućnosti: ili da ostane i polagano propada, ili da bježi. Generacije glazbenika u Hrvatskoj izabrale su ovu drugu opciju.

– To se itekako primjećuje u glazbenom školstvu; više-manje se teži razvijanju poslušnih automata kojima sustav neće biti ugrožen. Zato vjerujem da za projekt El Sistema u Hrvatskoj ima prostora i šanse i apsolutno ga treba dalje razvijati.

Pristup glazbi, način rada, vrijednosti koje se njeguju, sve je to drugačije od formalnog glazbenog školovanja – djeca su motivirana, povezana i uživaju u sviranju, u nastupima, vole raditi u zdravoj atmosferi gdje se uče obavezama, odgovornost i poštovanju sebe i drugih.

Na kojima konkretnim planovima sada radite?
– Želimo najprije da orkestar u Zagrebu naraste do 150 članova, onda idemo na drugu lokaciju, a paralelno s tim želimo uključiti i djecu koja još nisu učila svirati, dakako pod vodstvom iskusnih starijih članova i profesora. Glazbenici s iskustvom već automatski pomažu mlađima; ako se neko dijete muči s kakvim tehničkim problemom, odmah su pokraj njega dvojica koji mu pokažu kako da taj problem riješi. Ta angažiranost, rekla bih, taj refleks da si ljudi međusobno pomažu i brinu jedni o drugima, stvara dobru energiju koja djecu toliko motivira.

Hrvatska je danas sastavni dio El Sistema Europe, koja je do sada okupila predstavnike iz dvadesetak europskih zemalja. Naši zajednički sastanci su redoviti i uvijek su vezani uz neki glazbeni događaj. Nedavno smo se okupili u Zagrebu povodom gostovanja Simfonijskog orkestra mladih iz Caracasa.

Masovni švedski kampovi

Sve zemlje članice predano rade u sklopu mogućnosti u kojima djeluju. Šveđani su veoma aktivni, organiziraju masovne ljetne kampove, a sljedeće godine planiraju s oko 400 djece postaviti dva simfonijska orkestra. Za dirigenta je pozvan Gustavo Dudamel, aktualni šef dirigent Filharmonije iz Los Angelesa i danas sigurno najslavniji izdanak venezuelanske El Sisteme. Dudamel je veliki magnet za sve te mlade ljude. Inače on je bio jedno vrijeme šef dirigent Simfonijskog orkestra u Göteborgu, pa se tamo uvijek rado vraća.

Ja pokušavam za našu djecu osigurati financijska sredstva kako bi ih što više moglo otići u Švedsku i podijeliti to jedinstveno iskustvo. Mi smo se u sklopu europske El Sisteme dogovorili da se zajednički organiziramo kako bismo iz europskih fondova mogli dobiti sredstva za tu akciju.

Mislim da je jako važno da El Sistema na europskom, a dakako i na našem hrvatskom tlu, kao organizacija zadrži slobodu neformalnog pristupa i načina djelovanja, jer ako se budemo ponašali kao političari, mislim da nećemo puno napraviti.

Također bih voljela da nas muzičke škole ne doživljavaju kao konkurenciju. Uvijek iznova naglašavam da je El Sistema u prvom redu socijalni projekt koji se služi glazbom. Mi nećemo nikada raditi iste stvari kao glazbene škole, mi ne želimo stvarati samo dobre glazbenike, već u prvom redu dobre ljude. Naša je funkcija odgojna; ali vjerujem da bi se programi glazbenih škola, uz malo dobre volje mogli lijepo nadopunjavati s našim programima rada.

Mi imamo simfonijski orkestar, glazbene škole u pravilu nemaju stalne simfonijske orkestre. Djeca iz glazbenih škola mogla bi svirati u našem SO-DO orkestru, a ukoliko bismo mi, u vlastitim redovima otkrili izrazitih glazbenih talenata, odmah bismo ih uputili u glazbenu školu. To bi bilo idealno. I u perspektivi, nadam se takvom tipu suradnje.

Više o tome